Lately....

Često puta se povučem na neko mirno mjesto ili u neke svoje mirnije misli. Daleko od stvarnosti koja je katkad u svojoj srži umjetna i najsurovija. Taj obrambeni mehanizam i potreba za šutnjom zapravo su vrisak organizma koji navodi na potrebu za evaluacijom svega u meni i oko mene.

Ovaj smiraj prirode koja polako tone u zimski san navode na povlačenje u tople domove. No, ima nešto u bivanju u takvoj prirodi. U sve tišim zvukovima i sve jačim mirisima. U tonovima pravog života i mjesta na kojemu lakše prihvaćamo biti potpuno svoji, nesavršeni i kao takvi sasvim dovoljni.

Vrt je mjesto koje me smiruje i istovremeno puni energijom, prožima osjećajima i osjetilima, . To je mjesto stvaranja novog života, promatranja životnog ciklusa i plodova truda. To je mjesto koje liječi mirisima i zvukovima u osjećajima preplavljenosti, panike ili tuge.

Mjesto koje mi dozvoljava osjećati i mirno disati.

I tako učiti o prolaznosti. Dobrog i lošeg. Dana i noći. Ljeta. Života. I dokle god pronalazim onu iskricu ljepote, trenutke sreće u kojem postojimo i uspijem, barem na tren, učiniti ovaj komadić svijeta ljepšim mjestom za život, to mi predstavlja svjetlost i ne daje odustati od stvaranja.

Naizgled mali i jednostavni trenuci u životu, za mene su izvor najveće inspiracije i snage. A ovo doba koje nam predstoji, doba dužeg mraka, magle i hladnoće, prilika je da se na tren odmorimo kako bismo postali jači i ponovno zasjali svojim punim svjetlom.