Rado i sa nostalgijom sjećam se svog djetinjstva. Ulice i dvorišta puna djece, smijeh i dernjava u zraku, nožice poskakuju, ručice mašu. Igre su bile nebrojene: gumi-gumi, školica, graničar, Barbike, autići, lovice, pletenje cvjetnih vjenčića na livadi, kuhanje u blatu… ma ne mogu ih ni nabrojati.
Mame su zvale s prozora na ručak, mi se nismo dali. Bilo nam je teško rastati se i na tih par minuta.
Prisjećajući se tih trenutaka, često govorim svom Ivanu neka uživa u djetinjstvu. Sada kada mu je duh vedar i dječji, radoznala glavica prepuna luckastih ideja, kada istražuje svoje interese i svijet oko sebe, neka iskoristi vrijeme dok je dijete. Prepuna emocija , nailazim na njegov zbunjeni pogled. Tek kimne glavom kao da me razumije i uzima svoj tablet, konzolu, mobitel… i povlači se u sobu objašnjavajući kako ide iskoristiti vrijeme za igru i zabavu.
Svjesna sam novog, modernog vremena, napretka tehnologije i interesa današnje djece. Generacijski jaz uvijek će postojati. Iako moje djetinjstvo nije bilo baš tako davno (moja slobodna procjena J), osjećam se kao da je miljama daleko. Čini mi se kao da će ovi maleni ljudi postati roboti.
Neupitno je kako tehnologija donosi brojne koristi, olakšava svakodnevni život, povezuje svijet i omogućuje dostupnost informacija u svakom trenutku, no ista u dječjim rukama često preraste u ovisnost sa brojnim neželjenim posljedicama. Uloga roditelja u tom trenutku je ključna.
Ne želim to svom djetetu. Iako njegovo vrijeme itekako ispunjava moderna tehnologija bilo kroz obrazovanje, bilo kroz igre u slobodno vrijeme, moja je energija čvrsto usmjerena u odgoj koji uključuje boravak u prirodi, učenje svakodnevnim aktivnostima u i izvan kuće.
No katkada je to zaista teško. Njegov otpor meni i privlačenje virtualnom su divovski i to me plaši.
Imate li Vi takvih iskustava? Kakva su Vaša razmišljanja? Rado bih čula pokoji savjet, stoga Vas čekam u komentarima!
Comments