“There are two ways to be rich: One is by acquiring much, and the other is by desiring little.” —Jackie French Koller
Isprva je sve započelo slučajno i spontano, no sada kada na to gledam, dogodilo se u pravom trenutku i nužnom potrebom za promjenom vlastite percepcije i načina života.
Naime, vrsta sam osobe koja se lako vezala za bilo što – stvari, osobe, događaje…. Još kao djetetu mi je bilo žao baciti papirić u smeće, razmišljala sam kako će mu tamo biti ružno i radije sam ga nosila u džepu. Tako sam znala imati pune džepove papirnatih maramica, omota od slatkiša, računa, listova pogrešno napisanih riječi… i sa takvim džepovima izgledala sam smiješno. Ljudi su se pitali što to nosim u džepovima, djeca su me znala zadirkivati, a mama se uvijek ljutila kada bi stavljala rublje u pranje. No, to meni nisu bili razlozi za promjenu navika, štoviše sakupljala sam sve i svašta.
Kasnije, tijekom mog odrastanja, ta se navika u prenesenom značenju ponavljala u svim aspektima moga života. Moji prepuni džepovi preslikali su se na glavu punu obaveza i zadataka koje sam si često sama dodatno i nepotrebno nametala. Život mi je ispunjavala golema masa ljudi iz koje nisam mogla razabrati iskrene prijatelje, moja svakodnevica je bila šuma u kojoj nisam vidjela drveće. U masi svega oko sebe bila sam, jednostavno rečeno, izgubljena.
Kada sam po prvi puta postala majkom, isti model se nastavio sa izgovorom kako svom djetetu želim omogućiti sve što mogu i što mu treba, nisam htjela dopustiti da u bilo čemu oskudijeva i često sam njegove zadatke iz predostrožnosti i suosjećanja obavljala umjesto njega.
Životni prostor je bio pun nepotrebnih stvari i unatoč tome, nepromišljeno sam unosila samo nove. Moja energija, vrijeme i emocije bili su potrošeni na nebitno, a ja iscrpljena, izgubljena, nezadovoljna. Istovremeno, moje je dijete raslo kao gljiva i često bi me puta mimoišli njegovi uspjesi, misli, bolesti… Tete u vrtiću, bake i djedovi u to su vrijeme bile osobe sa kojima je provodio najviše vemena i od njih sam slušala koliko je dobar i napredan. Iz njegovih sam radova iščitavala njegov pogled na svijet. Željela sam to sama otkrivati, biti uz njega u ključnim trenucima i prepoznavati njegov potencijal, no zajedničkog vremena bilo je sve manje.
Tada sam shvatila koliko je potrebno promijeniti prvenstveno sebe, a zatim i očistiti okružje od svakog viška koji mi nepotrebno odvlači vrijeme i pažnju.
U prirodi je čovjeka uvijek težiti boljem, no zapravo je pravi uspjeh u postizanju ravnoteže, kvalitetno provedenim trenucima sa svojim najbližima, te osobnom zadovoljstvu.
Bolovanje tijekom druge trudnoće bio je prijelomni trenutak između dotadašnje i nove mene. Moje nadolazeće vrijeme ispunjavali su isključivo trenuci sa obitelji, stanje u kojem sam se nalazila donijelo mi je smirenje i realne mogućnosti za potpunim resetom. Prihvatila sam filozofiju minimalizma i iako mi je na prvu djelovao nespojiv sa mojim stilom života, polako sam mu se prepustila. Stambeni prostor ispraznila sam od svih nepotrebnih stvari i usrećila mnoge kojima su iste bile zaista potrebne. Time sam stvorila prostor za igru i kreativnost sa tada već dvoje djece. Na posao sam se vratila ispunjena pozitivnom energijom i spremna na nova učenja i početke. Stvorila sam vrijeme samo za posao, ali sam i naučila kako ga ostaviti iza sebe kada radni dan završi.
Živeći sa manje dobila sam upravo više. Dobila sam ono što uz cjelodnevni rad, bezbrojne obaveze i više novca nisam nikako mogla imati – vrijeme za sebe i svoje najdraže, unutarnju ravnotežu i mir, sreću i zadovoljstvo, te spoznaju o svim blagodatima jednostavnog načina života.
Comments