Jesam li vam rekla koliko obožavam cvijeće?
Tu je ljubav u meni probudila moja baka koja me od malih nogu čuvala i odgajala. Iako u to vrijeme nije bio ovakav ubrzani tempo, vrijeme provedeno sa bakom bilo je posebno.
Sjećam se – nije prošao ni dan, a da nismo posjetile cvjećarnu, tada jednu jedinu u našem malom gradu. Nalazila se na pola puta do škole i bila je jedino mjesto gdje smo se mogle sakriti od sunca ili kiše i pod tim izgovorom uživati u bojama i mirisima ovih jedinstvenih ukrasa prirode. I bakinog cvjetnjaka i vrta… Njene marljive i brižne ruke uvijek su imale što raditi, a ja bih joj pomagala. Već me tada naučila o važnosti očuvanja okoliša i načinu brige o biljnom svijetu. Priroda joj je tako i uzvraćala. Upravo su njezino dvorište i kuća bili “najcvjetniji”.
Sjećam se i velike livade pune poljskog cvijeća. Bosonogog trčanja, veselih vriskova i vjenčića u kosi. Proljeća i ljeta činila su se kao iz bajke.
Gledajući Stelinu igru cvijećem, sjetim se tih vremena. U njoj vidim sebe i moj nos žut od tučka. Mirišem djetinjstvo, radost i bezbrižnost. I radujem se što uz nju sve ponovno prolazim….
♡