Iako traje devet mjeseci, često ta čudesna tri tromjesječja trudnoće samo projure. Bilo da je prva ili kasnija po redu, najčešće prođe u pripremama za nadolazeću prinovu, promatranju kako se naše tijelo i emocije mijenjaju ili tek uz svakodnevne obaveze ili stvari koje moramo završiti prije velikog dana. Često puta kao da ne posvetimo dovoljno vremena i pažnje onome što se unutar nas doista događa. Često puta se toga prisjećamo tek kada završi i poželimo vratiti to vrijeme unazad. Vrijeme razvoja ljudskog života kojeg smo mi stvorili.
Od prvog trenutka saznanja kako u meni kuca još jedno srce, kako se u meni stvara i razvija novi život, a posebice kada sam po prvi puta ugledala to maleno ljudsko biće na ekranu monitora, započeo je novi pogled na život, zahvalnost za svaki novi dan i ponos gledajući kako se te male točkice polako pretvaraju u male osobe. Istovremeno je započelo i novo razdoblje stvaranja i čuvanja uspomena na taj trenutak kao i na svaki sljedeći na putu zvanom roditeljstvo.
Danas sam majka dvoje predivne, zdrave dječice, ali kada se sjetim svojih trudnoća, prolaze me naizmjenični valovi uzbuđenja, veselja i zahvalnosti, ali na žalost i straha, nevjerice i tuge.
Pregled ultrazvukom bio je jedan od trenutaka za koji sam svaki puta skupljala hrabrost. Kako za ugledati to malo čudo, tako i za primiti vijest je li sve u redu. Uvijek sam se nadala najboljem, veselila sam se gledati napredak i razvoj malih smotuljaka koji su me mjesecima bockali u trbuhu. No, dva sam puta morala iskusiti i one bolne riječi, onaj sućutni pogled liječnika, dok sam tupo i sa nevjericom gledala u crno-bijeli ekran. U ta dva navrata mislila sam da će i moje srce prestati kucati i raspuknuti se od tuge. I dan danas, pri pomisli na te trenutke, osjećam isto, ali jednako tako neizmjerno cijenim i čuvam uspomene na trenutke nastajanja novog života u meni. Danas se često puta pitam jesam li dovoljno uživala u tom jedinstvenom razdoblju i jesam li mu posvetila dovoljno pažnje. Danas kada sam svijesna kako isto više nikada neću osjetiti.
Crno-bijele isprintane sličice kojima bismo napuštali ordinaciju liječnika, danas imaju posebno mjesto u dječjim albumima, a kao posebnu uspomenu na njih umjetnički ih je oblikovala divna Caroline iz Cotton stories
Caroline je majka čija je priča sa Cotton stories započela kada je prvi puta naslikala sliku ultrazvuka svoje bebe. Od tada stvara brojne uspomene na neprocjenjive trenutke prvog susreta s bebom.
“Every painting carry a story, a history and a future.
It is not just a painting of a baby. It is a painting of life, of hope and love. It is the beginning of a story yet to be told.”
Kako bi Caroline to divno rekla, slika je tek početak jedne predivne priče.
Budite maštoviti, pišite je i pričajte ljubavlju!